Cornelius Agrippa

Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim

Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim (Köln, 1486 – Grenoble, 1535.), okultist, dvorski liječnik i astrolog, teolog, filozof, pravnik, diplomat, predavač i lutalica, tipičan renesansni duh pun protuslovlja, u svoje doba često progonjen i zatvaran. Glavno područje njegovog interesa bio je okultizam. S magijskim vještinama i umijećem upoznao se čitajući djela kabalista Johannes Reuchlina, Pico della Mirandole i Marsilia Ficina. Benediktinski opat i mag Johannes Trithemius bio mu je prvi učitelj koji ga je uputio u tajne ritualne magije.

U svom najznačajnijem djelu 'De Occulta Philosophia' (oko 1510.), propagira magiju kao najbolje sredstvo za spoznaju Boga i prirode. Kroz spoj renesansnog neoplatonizma i kabale, iznosi fantastične teorije o tri svijeta – zemaljskom (elementarnom), nebeskom i božanskom (spiritualnom), o kliconosnom "duhu svemira", kabalističkom božanskom zračenju, magičnim  silama  stvari  i elemenata i sl. Djelo je podijeljeno u tri knjige i predstavlja svojevrsnu enciklopediju magijskog znanja. U njemu Agrippa govori o svim oblicima magije poznatim u njegovo vrijeme kao što su već spomenuta kabala, zatim numerologija, proricanje, prirodna magija, planetarna magija, ritualna magija, astrologija, geomantija i dr. U prvoj knjizi detaljno se raspravlja o svojstvima četiri elementa, njihovim međusobnim odnosima, te njihovom prisustvu u zemaljskim stvarima i božanskim bićima. Tu su također opisane i mnoge metode divinacije. Knjiga druga pretežno se bavi magijom brojeva, okultnom antropometrijom i planetarnom magijom, dok se u trećoj i posljednjoj knjizi izlaže ceremonijalna magija, tumače božanska imena, opisuje izrada magijskih pečata, te donosi popis anđela. Značajno je i spominjanje spiritualne svjetlosti ili astralnog tijela za koje se tvrdi da može napustiti fizičko tijelo i ispuniti svaki prostor i vrijeme baš kao i svjetlost iz svjetiljke, te se vinuti kroz tajanstvene sfere sve do Prauzora ili Boga.

Kao i mnogi drugi okultisti, Agrippa razlikuje dvije vrste magije: dobru magiju, u koju uključuje i svoju, i zlu magiju. U tom kontekstu on spominje mogućnost prizivanja dobrih duhova, te daje upute kako savladati one zle. Putujući po cijeloj Evropi i razgovarajući sa astrolozima i alkemičarima prikupljao je informacije za jednu od najutjecajnijih knjiga koje su ikad napisane o magiji. Još za vrijeme svog života Agrippa je stekao 'crnu' reputaciju kao zazivač zlih duhova. Pričalo se da ga svugdje u stopu prati demon u liku velikog crnog psa. Umro je 1535. godine u Grenoble-u u Francuskoj. Okultna filozofija Corneliusa Agrippe ostavila je naročito traga nekoliko vjekova kasnije u ritualima i učenjima engleskog hermetičkog reda 'Zlatna zora' (Golden Dawn) osnovanog osamdesetih godina 19. stoljeća.

Čovjek kao mikrokozmos (De occulta philosophia)

Crna kraljica

Legende o Crnoj kraljici već stoljećima kruže u okolici Zagreba. Da li je ona samo mit ili stvarna, povijesna osoba, pitanje je koje do danas nema konkretnog odgovora. Narodna predaja o Crnoj kraljici iznimno je bogata. Naime, o njoj se pričalo ne samo oko Zagreba nego i po Vojnoj krajini, naročito u Lici i oko Senja. S obzirom na mnoštvo međusobno proturiječnih priča, ostaje nerazjašnjeno da li se sve one odnose na jednu ili više mogućih povijesnih osoba. Ako je po jednima Crna kraljica mnogo zla učinila svojim podložnicima, dok je po drugima bila veoma blage ćudi, znači dobra, iz toga je jasno da se ova kazivanja ne odnose na istu ženu. Na naslov Crne kraljice pretendiraju tri prave kraljice, a to su Marija, žena Bele IV, Marija Anžuvinska prva žena kralja Žigmunda Luksemburškog i Barbara Celjska, druga žena Žigmunda Luksemburškog. Sve tri bile su udovice i bile su odjevene u crno. Također su sve tri, vjerojatno, povremeno boravile na Medvedgradu.

Barbara Celjska kao Venera (Liber de septem signis)

U historiografiji se, kao naizglednija kandidatkinja za Crnu kraljicu, uzima Barbara Celjska (1392–1451.), kći Hermana II. Celjskog i žena hrvatsko–ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Bila je vrlo vješta u političkim intrigama, te je uz pomoć grofova celjskih pokušavala da sama zavlada zemljom, zbog čega ju je Žigmund internirao. Dulje vrijeme boravila je na Medvedgradu i Kalniku. Nosila je crnu odjeću i bila je čuvena po nasilju i samovolji, stoga je opravdano pretpostaviti da se mnoge narodne predaje o Crnoj kraljici odnose upravo na nju. Umrla je u Češkoj od kuge.

Prema legendi, Crna kraljica se na svojim imanjima, među kojima je bio i Medvedgrad, bavila  alkemijom, praveći, navodno uspješno, brojne imitacije zlata. Zabilježeno je i kako je mnoge trgovce prevarila podvaljujući im umjesto pravog zlata krivotvoreno. Njezino pravo blago bilo je ukleto i čuvale su ga zmije otrovnice.

Nedaleko Medvedgrada, pored jednog izvora, kako narod priča, nalazilo se kupalište Crne kraljice gdje bi ona često navraćala sama ili u pratnji svojih djevojaka. Tamo bi se kupala u bistroj vodi, a ponekad i u čistom mlijeku kako bi svoje tijelo održala u vječnoj mladosti i zdravlju.

Vanredne ljepote i zle naravi bila je Crna kraljica. Legenda nadalje kaže kako je uvijek uz sebe imala velikog gavrana o kojem se s posebnom pažnjom brinula, te ga dresirala da napada ljude. Gavran bi svakom tko se zamjerio kraljici derao kožu s lica, vadio oči i čupao kosu. Katkada bi kraljica iz čiste obijesti i opake razonode pustila tog gavrana na svoje dvorjane. Svakog nezvanog gosta uhvaćenog na njezinom imanju dala bi baciti izgladnjelim lavovima koje je samo u tu svrhu držala.

Jedna priča govori kako je s vragom sklopila ugovor da obrani Medvedgrad od Turaka koji su tad haračili zemljom. Kada se nitko od njezinih podanika nije odazvao na obranu grada, uzviknula je ''Pukni vrag, dam ti Medvedgrad !''. Vrag se nije odazvao, pa je pokušala ponovo: ''Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sve zlato !'', ali on se opet ne javi. Zakune se ona i treći put: ''Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe !''. I pukne vrag, pa potjera Turke iz Hrvatske.

No, kad je opasnost prošla, kraljica se htjela riješiti zakletve koju je dala vragu, te razglasi po cijeloj zemlji da će onaj tko ju triput ponese oko Medvedgrada, dobiti dvanaest vjedara punih zlata. Javi se jedan ugljenar i kaže da će ju on ponijeti i tako je osloboditi prokletstva. Kraljica se pretvori u gavrana kako bi ju on lakše nosio. Ugljenar krene i kad je prvi put obilazio Medvedgrad vidio je samo kočije, drugi put su ga napadali vukovi i lavovi, ali i tom iskušenju je odolio. Treći put pred njim se pojave velike zmije, no ni tada se nije dao preplašiti. Kada je bio svega par koraka do cilja, pred njim se ukažu vragovi s vilama i to ga je toliko prestravilo da je ispustio kraljicu iz ruku i pobjegao glavom bez obzira. Nakon nekog vremena javi se jedan razbojnik da ponese kraljicu, ali ni on nije uspio, pred samim krajem ispustio je kraljicu i nestao bez traga. I tako je kraljica zauvijek ostala ukleta.

Crtež rekonstrukcije Medvedgrada Branka Šenoe prema tlocrtu Gjure Szaba