Sveti Juraj i zmaj

Sveti Juraj, kršćanski mučenik i legendarni svetac-ratnik iz 3. stoljeća, čiji se dan tradicionalno slavi 23. travnja, također i zaštitnik mnogih gradova diljem svijeta, vjekovima je bio omiljen motiv u umjetnosti, najčešće prikazan u borbi sa zmajem. Iako ne postoje nikakvi pouzdani podaci o njegovom životu i djelima, a čak se i samo njegovo postojanje često dovodi u pitanje, ipak se kao tradicionalno mjesto njegovog štovanja uzima antički grad Lydda u Palestini (Lod u današnjem Izraelu), koji navodno čuva i njegove posmrtne ostatke. Smatra se da je kult svetog Jurja bio naročito popularan u Evropi u vrijeme križarskih ratova.

Pothvat koji je proslavio ovog popularnog sveca je njegova čuvena borba sa zmajem, u kojoj je savlado neman i oslobodio kćer Libijskog kralja. Prvu verziju ove priče donosi nam djelo 'Legenda aurea' (Zlatna legenda), kroničara Jacobus De Voraginea iz 1265/66. godine. Moguće da je riječ samo o kršćanskoj verziji grčke legende o Perzeju i njegovom spašavanju princeze Andromede od morskog čudovišta.

Sveti Juraj i zmaj, c.1470., Paolo Uccello

Prema ovoj priči Juraj je bio rimski tribun u Dioklecijanovoj vojsci, rodom iz Kapadokije (regija u današnjoj središnjoj Turskoj). Jednom se prilikom našao u Libiji u gradu Sileni, u blizini kojeg je živio strašan zmaj koji je pustošio okolicu grada i njegovim stanovnicima tjerao strah u kosti. Zmaj je obitavao u jezeru iz kojeg je uvijek odolijevao pokušajima naoružanih ljudi i vojske da ga unište. Često se približavao zidinama grada i svojim otrovnim dahom širio kugu ubijajući sve koji su se tamo zatekli. Kako bi spriječili ovu pogibelj, stanovnici grada davali su zmaju svaki dan po dvije ovce kako bi zadovoljili njegovu proždrljivost. Jednog dana stanovnici više nisu imali dovoljno ovaca da bi mogli davati po dvije dnevno, pa su odlučili žrtvovati ljude. Tako je počelo prinošenje po jedne ovce i po jednog čovjeka. Na kraju su bila žrtvovana i djeca, te više nitko nije bio pošteđen. I tako je jednog dana došao red i na kraljevu kćer. Kralj je molio i preklinjao stanovnike da ne šalju njegovu kćer u smrt nudeći svo svoje bogatstvo u zamjenu za neku drugu žrtvu, ali pomoći nije bilo. Kada je došao čas, princeza je svečano odjevena krenula prema svom stratištu. Stojeći na obali jezera gorko je plakala očekujući skori kraj. No, upravo u tom trenutku naišao je Juraj na konju i upitao je zašto plače. Princeza je odgovorila da je najbolje da ode jer će u protivnom i on stradati zajedno s njom. Hrabri vitez utješio je princezu i rekao da neće otići sve dok mu ne kaže uzrok svoje nevolje. Nakon što mu se povjerila, Juraj je obećao da će je spasiti. 

Sveti Juraj ubija zmaja, c.1434/35., Martorell

Odjednom se sa površine jezera uzdigao čudovišni zmaj. Uplašena princeza je vrisnula, a vitez je načinio znak križa i svom silinom probo čudovište svojim kopljem. Zatim je od princeze zatražio njezin ukrasni pojas kojeg je svezao čudovištu oko vrata. Savladavši zmaja, krenuli su zajedno prema gradu, vodeći ga na uzici pitomog kao janje. Kada su stigli u grad, ljudi su prestravljeno bježali od zmaja. Međutim, razloga za strah više nije bilo. Odsijecanjem zmajeve glave, Juraj je svima pokazao da su zauvijek oslobođeni opasnosti. Nakon ovog čina kralj i svi stanovnici grada, muškarci, žene i djeca prešli su na kršćanstvo. Kralj je kao nagradu za ovaj podvig, junaku velikodušno ponudio pola svoga kraljevstva, ali on je to odbio s obrazloženjem da nastavlja svojim putem. I za kraj poželio je kralju i njegovim podanicima da odsad žive u miru.

Osim ove, najpoznatije, postoje i mnoge druge verzije iste priče koje su kasnije datirane. Po jednoj takvoj verziji, princeza je bila zatočena u dvorcu u kojem su svi skapavali od žeđi. I svima je jedini spas bio da se domognu vode iz izvora smještenog u podnožju brijega kojeg je čuvalo neko čudovište. Naravno, naišao je sveti Juraj, ubio čudovište i tako spasio ljude.

Sveti Juraj ubija zmaja, 1853.,  A.D. Fernkorn, u Zagrebu postavljeno 1867.