Velika morska zmija

'Uništenje Levijatana', 1865., Gustave Dore

'Morska zmija' je mitološka neman koja prema tradiciji izgledom podsjeća na golemu zmiju i nastanjuje mora i oceane širom svijeta. Svjedočanstva pomoraca o pojavljivanju ogromne 'morske zmije' na površini mora poznata su još od antičkih vremena. Židovska mitologija u Starom zavjetu spominje čudovište zvano Levijatan – morsku zmiju sa nekoliko glava koju je Bog ubio u borbi i njenim mesom nahranio Židove. Ta priča ima ishodište u mnogo starijem mezopotamskom mitu o Bogu Baalu u kojem on pobjeđuje velikog zmijolikog zmaja.

Olaus Magnus, švedski pisac i jedan od najvećih autoriteta za životinjski svijet sjevera u 16. stoljeću, opisao je 1555. godine, u svom djelu Historia de Gentibus Septentrionalibus, veliku morsku zmiju kao stvarnu životinjsku vrstu. Na slikama je prikazana kako napada jedrenjak, a za nju se kaže da je duga oko 200 i široka oko 20 stopa, tijela prekrivenog tamnim ljuskama i plameno crvenih očiju. Olaus tvrdi da nastanjuje špilje i pukotine u stijenama, te da noću izlazi iz njih i napada stoku, ali da se također hrani i rakovima i sličnim morskim životinjama. Zloglasna je po tome što napada brodove i guta ljude.

'Morska zmija' - Historia de Gentibus Septentrionalibus, 1555. - Olaus Magnus

Zanimljivo je svjedočanstvo dansko-norveškog luteranskog misionara Hans Egede-a, koji se na jednom svom putovanju i sam suočio sa morskim čudovištem. Egede je to iskustvo kasnije opisao u svom putopisu. On kaže da se taj slučaj dogodio dana 6. srpnja 1734. kada je brod na kojem se i on nalazio, plovio uz južnu obalu Grenlanda. U jednom trenutku na pučini mora  nedaleko broda, na očigled cijele posade, pojavilo se veliko i neobično stvorenje. Propinjući se uvis sa svojom dugačkom i uskom glavom, štrcalo je vodu kao kit. Čudovište je imalo velike i široke peraje, a tijelo mu je bilo pokriveno ljuskama. Kada je zaronilo, podiglo je rep u zrak, čija dužina je bila otprilike jednaka dužini cijelog jedrenjaka. Henry Lee, engleski prirodoslovac 19. stoljeća, čitajući ovaj opis, ustvrdio je da je Egede, iako ne baš precizno, opisao poznatu vrstu – divovsku lignju.

Čudovište kakvo je na svom putovanju ugledao misionar Hans Egede 1734.

Erik Pontoppidan, biskup u Bergenu i pisac, zabilježio je 1755. u svojoj ''Prirodnoj povijesti Norveške'' neke navodne karakteristike 'morskih zmija'. Njihovo postojanje on uopće ne dovodi u pitanje, jer kako kaže, postoje mnogi vjerodostojni iskazi iskusnih pomoraca i ribara o tome kako ih redovito godišnje susreću. Prema Pontoppidanu, ova se bića stalno zadržavaju pri dnu mora, osim u mjesecu srpnju i kolovozu kada nastupi vrijeme razmnažanja. Tada po mirnom vremenu izlaze na površinu mora, a pojavom prvih jačih vjetrova zaranjaju nazad u dubinu.

Jedan od najpoznatijih susreta s 'velikom morskom zmijom' je onaj kojeg je doživjela posada engleskog ratnog broda 'Daedalus' prilikom svog povratka iz Indije. Ploveći između Rta Dobre Nade i otoka Svete Helene na dan 6. kolovoza 1848., u 5 sati poslije podne, na poziciji 24˚ 44' južno i 9˚ 22' istočno, kapetan i čitava posada ugledali su golemo zmijoliko čudovište koje su promatrali punih dvadeset minuta iz prilične blizine. Pojedinosti prizora kojeg su vidjeli, kapetan broda je opisao u svom službenom izvještaju admiralitetu. Navodi se velika zmijska glava, četiri stope iznad vode, koja nije zaronila svo vrijeme dok ju je posada promatrala, nepostojanje peraja, prisustvo nečeg sličnog konjskoj grivi na hrptu životinje, koža tamno smeđa odozgo i blijedo žuta s donje strane vrata, širina tijela odmah iza glave otprilike 15 do 16 inča, a cjelokupna dužina bića najmanje 60 stopa (18 m). Navedene karakteristike tipične su i za mnoge druge izvještaje o 'morskim zmijama'.

'Morska zmija' kakvu je vidjela posada engleskog ratnog broda Daedalus 1848., između Rta Dobre Nade i Svete Helene

Interesantan je slučaj morske nemani zmijolikog izgleda opažene u Adenskom zaljevu 28. siječnja 1879. Stvorenje su vidjeli neki članovi posade i putnici parobroda 'City of Baltimore'. Spomenutog datuma oko 10 sati prije podne, na poziciji 12˚ 28' sjeverno i 43˚ 52' istočno,  čudovište su prvo uočili major H.W.I. Senior, jedna putnica i brodski liječnik. Na udaljenosti od oko tri četvrtine milje viđena je dugoljasta, crna silueta koja se velikom brzinom približavala parobrodu okomitim vijugavim pokretima, neprestano uranjajući i izranjajući. Kada se neman primakla na svega pola milje od parobroda, svjedoci kažu da su u njoj prepoznali 'morsku zmiju'. Udaljena samo 500 jardi od parobroda naglo je promjenila smjer i nestala iz vidokruga. Zbog brzog kretanja životinje nije bilo moguće dati njen podroban opis. Svjedoci ipak kažu da se neman plivajući izdizala otprilike 20–30 stopa iznad površine vode, te da vjerojatno nije imala ljuske po tijelu.

'Morska zmija' viđena 1879. s parobroda 'City of Baltimore' u Adenskom zaljevu

Svi slučajevi viđenja 'morske zmije' imaju svoje objašnjenje, međutim za većinu njih objašnjenje je nedostupno. Mnogi izvještaji nisu vjerodostojni, mnogi su iz različitih razloga fabricirani, neki mogu biti posljedica krivog uočavanja poznatih životinjskih vrsta ili jednostavno optičke varke na nepreglednom morskom prostranstvu. Stručnjaci tvrde da se mnogi slučajevi pojave 'morskih zmija' mogu protumačiti zamjenom poznatih vrsta životinja za nešto potpuno imaginarno. Na primjer neke vrste kitova mogu pod određenim okolnostima neupućenim promatračima izgledati kao 'morske zmije' pri čemu oni vide samo glavu i hrbat što na njih ostavlja dojam dugačke zmijolike životinje. Također skupina delfina ili morskih lavova i drugih perajara može sa velike udaljenosti nekome davati privid 'morske zmije' koja se kreće okomitim vijuganjem tijela. Također i krakovi divovske lignje koje ona izbacuje iznad površine mora, mogu ponekad na velikoj udaljenosti stvoriti lažnu sliku 'morske zmije', čak i velike nakupine algi koje plutaju na površini mora mogu proizvesti takav efekat u oku promatrača.

Riba pojas (Regalecus glesne)

Ipak postoji jedna životinjska vrsta, poznata znanosti, a koja izgledom i načinom kretanja doista podsjeća na tzv. 'veliku morsku zmiju', a također se i dobro uklapa u opise iz mnogih svjedočanstava. To je dubokomorska riba – divovski pojas (Regalecus glesne), iz reda Lampriformes i porodice Regalecidae. Ima dugačko, lateralno spljošteno tijelo, nalik na traku. Naraste u dužinu prosječno 3 m, ali može postići i dužinu od 11 m. Najduža je riba koštunjača. Srebrnaste je boje tijela sa tamnim mrljama. Ljusaka nema. Prsne peraje su male, a ventralne tanke i dugoljaste. Leđna peraja se proteže čitavom dužinom tijela i ima naglašeno duge žbice iznad glave životinje. Sve peraje su crvenkaste boje. Usta su postavljena gotovo okomito i u njima nema zuba. Ova riba rasprostranjena je u mnogim morima i oceanima, ali je svuda rijetka. Živi na velikim dubinama, čak i do 1000 m, međutim, ponekad se pojavljuje blizu površine plivajući vijugavim pokretima. Neke priče o 'morskim zmijama' moguće je objasniti povremenom pojavom ove ribe na površini mora.

Jednorog

Mitska basnoslovna životinja istoka i zapada. Legendarno čudovište koje uglavnom sliči na bijelog konja, a ponekad i na neku drugu životinju s jednim rogom na čelu (poznati su jednorogi magarci, koze, ribe, zmajevi, skarabeji i sl.). Najčešće je prikazan kao stvorenje s konjskim tijelom, jelenskim nogama i velikim rogom koji mu izrasta iz čeone kosti. Predanja kažu da jednorozi obitavaju u pustinjama ili planinama i da se kriju u dubokim i mračnim pećinama.

Motiv jednoroga poznat je već u umjetnosti stare Mezopotamije, te u drevnim mitovima Indije i Kine. Prema Talmudu, židovskoj svetoj knjizi, jednorog je preživio opći potop tako što je bio izvana privezan za korablju jer u nju nije mogao stati zbog svoje ogromne tjelesne veličine. Židovska predaja spominje i borbu lava i jednoroga. U toj borbi jednorog goni lava prema nekom stablu u namjeri da ga probode, pri tom pokušaju lav se izmakne, a jednorog se svom silinom zabije rogom u stablo iz kojeg se više ne može izvući, pa ostaje zarobljen. Lav to koristi i ubija ga, no ponekad se dogodi i suprotno.

Najraniji spomen jednoroga (grč. monokerōs, lat. unicornis) u grčkoj literaturi daje povjesničar Ktezije (oko 400. pr.n.e.), opisujući  životinju sličnu konju, bijele boje tijela, crveno-ljubičaste glave i plavih očiju, na čijem čelu se nalazi jedan rog koji je pri dnu bijel, u sredini crn i na vrhu crveno obojen. Ktezije nadalje tvrdi da je taj rog ljekovit, te da će onaj tko pije iz njega biti zaštićen od trovanja i raznih bolesti. Međutim, pretpostavlja se da je Ktezije, samo na osebujan način, opisao indijskog nosoroga. Claudius Aelianus, rimski retoričar i pisac (oko 170–235 n.e.) u svom zoološkom priručniku De natura animalium, navodi da jednorog obitava u nepristupačnim planinskim područjima Indije, te da se njegova mladunčad lovi u divljini kako bi se iznosila pred kralja u vrijeme posebnih svečanosti. Jednorog se opisuje kao životinja veličine konja, žutosmeđe dlake, sa grivom na vratu, nogama poput slona, kozjim repom i crnim rogom na glavi. Nadalje se kaže da je veoma brz, snažan i neukrotiv. Moguće da Aelianus isto kao i Ktezije opisuje indijskog nosoroga iako su mnoge navedene karakteristike nespojive s njim.

Tapiserija ''Dama i jednorog'', 15. st., Musée de Cluny, Paris

Monstruozan opis jednoroga donosi Plinije u Naturalis historia (c. 77. n.e.), tamo on kaže da se radi o biću konjskog tijela, slonovskih nogu i veprovog repa. Još jedan rimski autor, Julius Solinus, daje vrlo impresivan i pomalo zastrašujuć opis jednoroga. On govori da je jednorog najgroznije od svih čudovišta – konjskog trupa, slonovskih nogu, svinjskog repa, jelenske glave i dugačkog roga koji mu izrasta posred čela. Sve što gurne rogom vrlo lako probije. Ubiti ga se može, ali uhvatiti živog, nikada. U starogrčkom bestijariju poznatijem kao Physiologus (2. st. n.e.), jednorog je predstavljen kao snažna i divlja životinja koju može ukrotiti jedino djevica grijući ga ljubavlju u svom krilu.

Djevica i jednorog, c. 1604/05., freska u Palazzo Farnese, Rim

Srednjovjekovni pisci tumače ga kao alegoriju Krista, a njegov rog kao protuotrov simbolizira Kristovu moć uništavanja grijeha. Legenda o jednorogovom rubinu koji ima ljekovita svojstva, a leži ispod njegovog roga, ispričana je u Parzifalu Wolframa von Eschenbacha. Već u sumerskoj, a kasnije i u grčko-rimskoj tradiciji jednorog se veže uz lunarni, ženski princip, stoga jednorog utjelovljuje vrline kao što su čednost, djevičanstvo, 'čistoću', duhovnu snagu i sl. Također je i amblem djevice Marije.

Lav i jednorog u dječjoj pjesmici

U alkemiji jednorog je simbol Merkura i njegove dvostruke naravi, ali se javlja i kao simbol duha. Ambivalentnu narav alkemijskog Merkura preciznije oslikava motiv djevice i jednoroga gdje djevica predstavlja njegovu žensku, pasivnu stranu, a jednorog onu mušku i aktivnu. Posebno mjesto u alkemijskoj simbolici pripada lavu i jednorogu koji možda najbolje simboliziraju suprotnosti i njihovu borbu u Merkuru. Dok je lav muški i solarni princip, jednorog je ženski i lunarni. Svi parovi suprotnosti usporedivi su sa lavom i jednorogom kao alkemističkim simbolima. (aktivno–pasivno, toplo–hladno, suho–vlažno itd.).

Grb Ujedinjenog Kraljevstva

U heraldici su lav i jednorog amblemi britanske kraljevske krune i nalaze se u grbu Ujedinjenog Kraljevstva. Lav simbolizira Englesku, a jednorog Škotsku. Njihova vječita borba, koja je na šaljiv način opisana i u dječjoj pjesmici 'Lion and the Unicorn' aludira na staro rivalstvo između Engleza i Škota.

Teško je precizno utvrditi, gdje, kada i kako je stvorena legenda o jednorogu, ali je sigurno da se javlja već u ranoj mitologiji mnogih starih civilizacija. Moguće da je priča o neobičnom jednorogom stvorenju nastala pogrešnim uočavanjem i opisom neke poznate vrste preživača. Tako se neka dvoroga životinja u mašti drevnih pisaca mogla 'pretvoriti' u fantastično biće s jednim rogom koje je kroz nadolazeće vjekove, prenošenjem netočnih informacija, postepeno zadobijalo i natprirodna svojstva ulazeći u mitove i predanja. Npr. oryx, antilopa dugih, vitkih rogova, čije vrste žive u sušnim predjelima Afrike i na arapskom poluotoku, može sa velike udaljenosti promatraču izgledati kao jednoroga životinja. Postoji teorija koja objašnjava pojavu jednorožnosti kod inače dvorogih životinja pojavom specifičnih genskih mutacija i na taj način nastoji rasvjetliti legendu o jednorogu. Jedina stvarna životinjska vrsta koja doista ima dugačak 'rog' na glavi, a koji uvelike podsjeća na rog mitskog jednoroga, je kit narval (Monodon monoceros) koji živi u rijekama i uz morske obale arktičkog područja.

Različite vrste jednoroga prema Historia Naturalis de Quadrupedibus, Jan Jonston,1652.

Tetramorfi

Jedna legenda, za koju se vjeruje da potječe iz vremena megalitske kulture, a možda i ranije, govori o borbi Bogova protiv čudovišta koja su u početku kreacije htjela progutati sunce. Kada su stvorili kozmos iz kaosa, Bogovi su, kako bi sačuvali stvoreno, postavili četiri strijelca prema četiri strane svijeta. Tako nitko više nije mogao poremetiti kozmički red...  Ova priča daje sliku o, možda, najranijem spomenu kvaterniteta tj. principa broja četiri koji je prema švicarskom psihologu C.G. Jungu, jedan od najvažnijih arhetipova kolektivnog nesvjesnog.

Ezekielova vizija, c. 1518., Rafael

Tetramorfi pod kojima podrazumijevamo četiri kerubina slikovni su prikaz principa četvornosti. Kerubini su u kršćanstvu viši red anđela, i prikazani su kao bića sa krilima i četiri lica – lavljim, bikovim, orlovskim i ljudskim. Spominju se u Bibliji u Apokalipsi kao četiri čuvara Božjeg prijestolja. Simboliziraju i četiri evanđelista (Matej–krilati čovjek, Marko–krilati lav, Luka–krilati bik i Ivan–orao). Također se spominju i u knjizi o Ezekielu. U Stari zavjet ušli su preko drevnih mezopotamskih legendi vjerojatno u vrijeme židovskog boravka u Babilonu (oko 600 godina pr.n.e.). Pretpostavlja se da Ezekielova vizija četiri bića odražava ikonografiju asirske umjetnosti.

Moguće da riječ 'kerubin' dolazi od akadske riječi kāribu ili kūribu izvedene od glagola karābu što znači ili moliti ili blagosloviti. U staroj sumerskoj umjetnosti susrećemo četiri životinje i to tako da su tri – lav, orao i paun prikazane na leđima one četvrte, a ta je bik. Četiri svete životinje javljaju se i u egipatskoj tradiciji kao četiri Horusova sina – jedan sa ljudskom i tri sa životinjskim glavama.

Četiri kerubina na Tarot kartama

                        

Četiri kerubina imaju također i svoje astrološke korespondencije, lav=leo, orao=scorpio, bik=taurus i čovjek=aquarius. Kao simboli kvaterniteta poistovjećuju se i s četiri elementa (Lav–vatra, orao–voda, bik–zemlja i čovjek–zrak), s duhovima elemenata (salamandri, undine, gnomi, silfovi), te sa stranama svijeta. Korespondiraju i sa četiri arkanđela iz Enohove knjige (Mihael, Gabriel, Uriel, Rafael) i sa četiri rekvizita ritualne magije (štap, kalež, pentakl i bodež). Tetramorfi su čest motiv u crkvenoj umjetnosti kao reljefi ili zidne slike u katedralama i crkvama.

Tetramorfi na portalu katedrale u Chartresu

Sveti Juraj i zmaj

Sveti Juraj, kršćanski mučenik i legendarni svetac-ratnik iz 3. stoljeća, čiji se dan tradicionalno slavi 23. travnja, također i zaštitnik mnogih gradova diljem svijeta, vjekovima je bio omiljen motiv u umjetnosti, najčešće prikazan u borbi sa zmajem. Iako ne postoje nikakvi pouzdani podaci o njegovom životu i djelima, a čak se i samo njegovo postojanje često dovodi u pitanje, ipak se kao tradicionalno mjesto njegovog štovanja uzima antički grad Lydda u Palestini (Lod u današnjem Izraelu), koji navodno čuva i njegove posmrtne ostatke. Smatra se da je kult svetog Jurja bio naročito popularan u Evropi u vrijeme križarskih ratova.

Pothvat koji je proslavio ovog popularnog sveca je njegova čuvena borba sa zmajem, u kojoj je savlado neman i oslobodio kćer Libijskog kralja. Prvu verziju ove priče donosi nam djelo 'Legenda aurea' (Zlatna legenda), kroničara Jacobus De Voraginea iz 1265/66. godine. Moguće da je riječ samo o kršćanskoj verziji grčke legende o Perzeju i njegovom spašavanju princeze Andromede od morskog čudovišta.

Sveti Juraj i zmaj, c.1470., Paolo Uccello

Prema ovoj priči Juraj je bio rimski tribun u Dioklecijanovoj vojsci, rodom iz Kapadokije (regija u današnjoj središnjoj Turskoj). Jednom se prilikom našao u Libiji u gradu Sileni, u blizini kojeg je živio strašan zmaj koji je pustošio okolicu grada i njegovim stanovnicima tjerao strah u kosti. Zmaj je obitavao u jezeru iz kojeg je uvijek odolijevao pokušajima naoružanih ljudi i vojske da ga unište. Često se približavao zidinama grada i svojim otrovnim dahom širio kugu ubijajući sve koji su se tamo zatekli. Kako bi spriječili ovu pogibelj, stanovnici grada davali su zmaju svaki dan po dvije ovce kako bi zadovoljili njegovu proždrljivost. Jednog dana stanovnici više nisu imali dovoljno ovaca da bi mogli davati po dvije dnevno, pa su odlučili žrtvovati ljude. Tako je počelo prinošenje po jedne ovce i po jednog čovjeka. Na kraju su bila žrtvovana i djeca, te više nitko nije bio pošteđen. I tako je jednog dana došao red i na kraljevu kćer. Kralj je molio i preklinjao stanovnike da ne šalju njegovu kćer u smrt nudeći svo svoje bogatstvo u zamjenu za neku drugu žrtvu, ali pomoći nije bilo. Kada je došao čas, princeza je svečano odjevena krenula prema svom stratištu. Stojeći na obali jezera gorko je plakala očekujući skori kraj. No, upravo u tom trenutku naišao je Juraj na konju i upitao je zašto plače. Princeza je odgovorila da je najbolje da ode jer će u protivnom i on stradati zajedno s njom. Hrabri vitez utješio je princezu i rekao da neće otići sve dok mu ne kaže uzrok svoje nevolje. Nakon što mu se povjerila, Juraj je obećao da će je spasiti. 

Sveti Juraj ubija zmaja, c.1434/35., Martorell

Odjednom se sa površine jezera uzdigao čudovišni zmaj. Uplašena princeza je vrisnula, a vitez je načinio znak križa i svom silinom probo čudovište svojim kopljem. Zatim je od princeze zatražio njezin ukrasni pojas kojeg je svezao čudovištu oko vrata. Savladavši zmaja, krenuli su zajedno prema gradu, vodeći ga na uzici pitomog kao janje. Kada su stigli u grad, ljudi su prestravljeno bježali od zmaja. Međutim, razloga za strah više nije bilo. Odsijecanjem zmajeve glave, Juraj je svima pokazao da su zauvijek oslobođeni opasnosti. Nakon ovog čina kralj i svi stanovnici grada, muškarci, žene i djeca prešli su na kršćanstvo. Kralj je kao nagradu za ovaj podvig, junaku velikodušno ponudio pola svoga kraljevstva, ali on je to odbio s obrazloženjem da nastavlja svojim putem. I za kraj poželio je kralju i njegovim podanicima da odsad žive u miru.

Osim ove, najpoznatije, postoje i mnoge druge verzije iste priče koje su kasnije datirane. Po jednoj takvoj verziji, princeza je bila zatočena u dvorcu u kojem su svi skapavali od žeđi. I svima je jedini spas bio da se domognu vode iz izvora smještenog u podnožju brijega kojeg je čuvalo neko čudovište. Naravno, naišao je sveti Juraj, ubio čudovište i tako spasio ljude.

Sveti Juraj ubija zmaja, 1853.,  A.D. Fernkorn, u Zagrebu postavljeno 1867.

Cornelius Agrippa

Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim

Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim (Köln, 1486 – Grenoble, 1535.), okultist, dvorski liječnik i astrolog, teolog, filozof, pravnik, diplomat, predavač i lutalica, tipičan renesansni duh pun protuslovlja, u svoje doba često progonjen i zatvaran. Glavno područje njegovog interesa bio je okultizam. S magijskim vještinama i umijećem upoznao se čitajući djela kabalista Johannes Reuchlina, Pico della Mirandole i Marsilia Ficina. Benediktinski opat i mag Johannes Trithemius bio mu je prvi učitelj koji ga je uputio u tajne ritualne magije.

U svom najznačajnijem djelu 'De Occulta Philosophia' (oko 1510.), propagira magiju kao najbolje sredstvo za spoznaju Boga i prirode. Kroz spoj renesansnog neoplatonizma i kabale, iznosi fantastične teorije o tri svijeta – zemaljskom (elementarnom), nebeskom i božanskom (spiritualnom), o kliconosnom "duhu svemira", kabalističkom božanskom zračenju, magičnim  silama  stvari  i elemenata i sl. Djelo je podijeljeno u tri knjige i predstavlja svojevrsnu enciklopediju magijskog znanja. U njemu Agrippa govori o svim oblicima magije poznatim u njegovo vrijeme kao što su već spomenuta kabala, zatim numerologija, proricanje, prirodna magija, planetarna magija, ritualna magija, astrologija, geomantija i dr. U prvoj knjizi detaljno se raspravlja o svojstvima četiri elementa, njihovim međusobnim odnosima, te njihovom prisustvu u zemaljskim stvarima i božanskim bićima. Tu su također opisane i mnoge metode divinacije. Knjiga druga pretežno se bavi magijom brojeva, okultnom antropometrijom i planetarnom magijom, dok se u trećoj i posljednjoj knjizi izlaže ceremonijalna magija, tumače božanska imena, opisuje izrada magijskih pečata, te donosi popis anđela. Značajno je i spominjanje spiritualne svjetlosti ili astralnog tijela za koje se tvrdi da može napustiti fizičko tijelo i ispuniti svaki prostor i vrijeme baš kao i svjetlost iz svjetiljke, te se vinuti kroz tajanstvene sfere sve do Prauzora ili Boga.

Kao i mnogi drugi okultisti, Agrippa razlikuje dvije vrste magije: dobru magiju, u koju uključuje i svoju, i zlu magiju. U tom kontekstu on spominje mogućnost prizivanja dobrih duhova, te daje upute kako savladati one zle. Putujući po cijeloj Evropi i razgovarajući sa astrolozima i alkemičarima prikupljao je informacije za jednu od najutjecajnijih knjiga koje su ikad napisane o magiji. Još za vrijeme svog života Agrippa je stekao 'crnu' reputaciju kao zazivač zlih duhova. Pričalo se da ga svugdje u stopu prati demon u liku velikog crnog psa. Umro je 1535. godine u Grenoble-u u Francuskoj. Okultna filozofija Corneliusa Agrippe ostavila je naročito traga nekoliko vjekova kasnije u ritualima i učenjima engleskog hermetičkog reda 'Zlatna zora' (Golden Dawn) osnovanog osamdesetih godina 19. stoljeća.

Čovjek kao mikrokozmos (De occulta philosophia)

Crna kraljica

Legende o Crnoj kraljici već stoljećima kruže u okolici Zagreba. Da li je ona samo mit ili stvarna, povijesna osoba, pitanje je koje do danas nema konkretnog odgovora. Narodna predaja o Crnoj kraljici iznimno je bogata. Naime, o njoj se pričalo ne samo oko Zagreba nego i po Vojnoj krajini, naročito u Lici i oko Senja. S obzirom na mnoštvo međusobno proturiječnih priča, ostaje nerazjašnjeno da li se sve one odnose na jednu ili više mogućih povijesnih osoba. Ako je po jednima Crna kraljica mnogo zla učinila svojim podložnicima, dok je po drugima bila veoma blage ćudi, znači dobra, iz toga je jasno da se ova kazivanja ne odnose na istu ženu. Na naslov Crne kraljice pretendiraju tri prave kraljice, a to su Marija, žena Bele IV, Marija Anžuvinska prva žena kralja Žigmunda Luksemburškog i Barbara Celjska, druga žena Žigmunda Luksemburškog. Sve tri bile su udovice i bile su odjevene u crno. Također su sve tri, vjerojatno, povremeno boravile na Medvedgradu.

Barbara Celjska kao Venera (Liber de septem signis)

U historiografiji se, kao naizglednija kandidatkinja za Crnu kraljicu, uzima Barbara Celjska (1392–1451.), kći Hermana II. Celjskog i žena hrvatsko–ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Bila je vrlo vješta u političkim intrigama, te je uz pomoć grofova celjskih pokušavala da sama zavlada zemljom, zbog čega ju je Žigmund internirao. Dulje vrijeme boravila je na Medvedgradu i Kalniku. Nosila je crnu odjeću i bila je čuvena po nasilju i samovolji, stoga je opravdano pretpostaviti da se mnoge narodne predaje o Crnoj kraljici odnose upravo na nju. Umrla je u Češkoj od kuge.

Prema legendi, Crna kraljica se na svojim imanjima, među kojima je bio i Medvedgrad, bavila  alkemijom, praveći, navodno uspješno, brojne imitacije zlata. Zabilježeno je i kako je mnoge trgovce prevarila podvaljujući im umjesto pravog zlata krivotvoreno. Njezino pravo blago bilo je ukleto i čuvale su ga zmije otrovnice.

Nedaleko Medvedgrada, pored jednog izvora, kako narod priča, nalazilo se kupalište Crne kraljice gdje bi ona često navraćala sama ili u pratnji svojih djevojaka. Tamo bi se kupala u bistroj vodi, a ponekad i u čistom mlijeku kako bi svoje tijelo održala u vječnoj mladosti i zdravlju.

Vanredne ljepote i zle naravi bila je Crna kraljica. Legenda nadalje kaže kako je uvijek uz sebe imala velikog gavrana o kojem se s posebnom pažnjom brinula, te ga dresirala da napada ljude. Gavran bi svakom tko se zamjerio kraljici derao kožu s lica, vadio oči i čupao kosu. Katkada bi kraljica iz čiste obijesti i opake razonode pustila tog gavrana na svoje dvorjane. Svakog nezvanog gosta uhvaćenog na njezinom imanju dala bi baciti izgladnjelim lavovima koje je samo u tu svrhu držala.

Jedna priča govori kako je s vragom sklopila ugovor da obrani Medvedgrad od Turaka koji su tad haračili zemljom. Kada se nitko od njezinih podanika nije odazvao na obranu grada, uzviknula je ''Pukni vrag, dam ti Medvedgrad !''. Vrag se nije odazvao, pa je pokušala ponovo: ''Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sve zlato !'', ali on se opet ne javi. Zakune se ona i treći put: ''Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe !''. I pukne vrag, pa potjera Turke iz Hrvatske.

No, kad je opasnost prošla, kraljica se htjela riješiti zakletve koju je dala vragu, te razglasi po cijeloj zemlji da će onaj tko ju triput ponese oko Medvedgrada, dobiti dvanaest vjedara punih zlata. Javi se jedan ugljenar i kaže da će ju on ponijeti i tako je osloboditi prokletstva. Kraljica se pretvori u gavrana kako bi ju on lakše nosio. Ugljenar krene i kad je prvi put obilazio Medvedgrad vidio je samo kočije, drugi put su ga napadali vukovi i lavovi, ali i tom iskušenju je odolio. Treći put pred njim se pojave velike zmije, no ni tada se nije dao preplašiti. Kada je bio svega par koraka do cilja, pred njim se ukažu vragovi s vilama i to ga je toliko prestravilo da je ispustio kraljicu iz ruku i pobjegao glavom bez obzira. Nakon nekog vremena javi se jedan razbojnik da ponese kraljicu, ali ni on nije uspio, pred samim krajem ispustio je kraljicu i nestao bez traga. I tako je kraljica zauvijek ostala ukleta.

Crtež rekonstrukcije Medvedgrada Branka Šenoe prema tlocrtu Gjure Szaba